Zvonimir Bajsić
Zvonimir Bajsić (Zagreb, 19. listopada 1925. – Zagreb, 11. kolovoza 1987.) je hrvatski književnik, redatelj i prevoditelj. Studirao je estetiku kod Jana Mukařovskog, na Karlovom Univerzitetu u Pragu.
‘Radio je upravo divno, sanjano mjesto za maštu i sugestiju, mjesto slobode u kojem treba ostaviti slobodu i slušatelju, da si on stvori vlastito kino.’
Zvonimir Bajsić: O publici, 1976.g
Rad na radiju
Od 1950. do umirovljenja bio je redatelj Radio Zagreba. Režirao je u kazalištima, na TV Zagreb i TV Ljubljana, te na više inozemnih radio-postaja. Autor je velikog broja radiodrama (neke tiskane u knjizi “Lice iza stakla i druge drame”), te niza scenarija za TV dramske serije, kazališnih komada, eseja i priča za djecu. Nagrađivan je u zemlji i na međunarodnim festivalima radiodrame (Prix Italia, Ondas, Prix Futura).
Najveći opus Zvonimira Bajsića, pripada radiju. Zvonimir Bajsić je iza sebe ostavio preko 250 radio-dramskih ostvarenja, te je najnagrađivaniji hrvatski radijski autor u zemlji i inozemstvu. U njegovoj radijskoj režiji premijerno se izvode dramski tekstovi Antuna Šoljana, Ivana Slamniga i drugih hrvatskih pisaca, kao i prva javna izvođenja Becketta i Ionesca na ovim prostorima. Za mnogobrojne radio-dramske režije, Zvonimir Bajsić je dobitnik nagrada na festivalima u zemlji i svijetu, pa je tako i posljednja režija, „Čovjek koji je spasio Nizozemsku“ (A.Šoljan), osvojila je 1985. godine „Prix Futuru“ u Berlinu. Njegovi vlastiti radio-dramski tekstovi, osim na Radio-Zagrebu, su izvedeni i prevedeni na preko 20 značajnih svjetskih radijskih postaja, na kojima je često i sam gostovao kao režiser.
Ono po čemu će Zvonimir Bajsić zauvijek ostati upamćen jest njegov osebujni opus dokumentarne radio-drame, tj. feature-a. U tom djelu opusa, Bajsić se udaljava od autorskog dramskog teksta, te ga piše dokumentarnim zvukom. Bajsić je 1968. autor prvog feature-a u nas, tada još eksperimentalne dokumentarno-dramske radijske forme, pod simboličkim nazivom „Zbogom“. Svaki sljedeći feature («Ad Libitum», «Imam bebu koja govori», «Maratonac» i dr.), odvodio ga je u daljna istraživanja dramaturgije zvuka. Osim desetaka domaćih nagrada, svojim radom impresionirao je svijet, postao rodonačelnikom specifične „zagrebačke škole feature-a“, te je na festivalima kao što su „Prix Italia“, „Ondas“, te „Prix Futura“ u više navrata nagrađivan glavnim nagradama. Bajsićevi feature-i, adaptirani i emitirani na nekoliko svjetskih jezika, te uvršteni u „Antologiju 30 godina svjetskog feature-a“ European Broadcasting Uniona, postali su dio „obavezne literature“. „Praško proljeće 1984.“ (u suradnji s tonmajstorom M.Jurjevićem), posljednji je i najimpresivniji feature, Zvonimira Bajsića, u kojem kroz prividnu kroniku istoimenog glazbenog festivala u Pragu, govori o kulturi kao mogućnosti otpora. Unatoč ogromnom inozemnom uspjehu, iza „Praškog proljeća 1984.“, Bajsićeve svojevrsne radijske i ljudske oporuke, nažalost ostaje gorki trag. Autor nije doživio premijeru „Praškog proljeća 1984“ na svom Radio-Zagrebu, nego je prvi puta izvedena na tadašnjem Omladinskom radiju, današnjoj Stojedinici, i to tek postumno.
Rad na TV
Danas, jedan od velikih studija HTV-a, nosi ime Zvonimira Bajsića. Bajsić je bio član redateljsko scenarističke ekipe koja je dokumentarno-igranim filmom „Ovdje Radio Zagreb“ (15. svibnja 1956.) označila početak hrvatske televizije i televizije u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji. Režirao je i nekoliko televizijskih filmova i serija, od kojih je veliku popularnost stekla „Sumorna jesen“ (1970.), prema njegovoj adaptaciji teksta Ivana Šibla, u glavnim ulogama su nastupili Zvonimir Črnko i Sven Lasta.
Za režiju „Sumorne jeseni“ i tv filma „Sumrak“ (po Babelju), Bajsić je dobio dvije Nagrade grada Zagreba. Režirao je i u kazalištima (Samuel Beckett: „Posljednja Krappova vrpca”, „Ugarci“, Fjodor Dostojevski „Demoni”, Ivo Vojnović „Maškarate ispod kuplja“ i dr.), a u više navrata na scenu su postavljeni i njegovi dramski tekstovi („Gle, kako dan lijepo počinje“, „Prijatelji“ „Varalice“ i dr.) .
Književni rad
Prevodio je pjesme J.Prèverta, J.Wolkera, J.Ortena i S.K. Neumanna, te zajedno sa Zvonimirom Golobom, poeziju dalekih naroda („Amuleti“ 1951.). Za djecu je pisao pod pseudonimom Krešo Kolman.
Najznačajnije Bajsićeve radio-dramske tekstove:
- „Laka noć Leno“ ()
- „Mekana proljetna zemlja“ ()
- „Varalice“ ()
- „Čuvajte se subote“()
- „Lice iza stakla“ ()
- „Prijatelji“ ()
- „Gle, kako dan lijepo počinje“ ()
- „Gospodo, čovječanstvo je umorno“ ()
- „Ne“ ()
- „Slike iz života jednog radio-dramaturga“ (posljednja radio-drama)
Ostalo:
“Tko je taj Zvonimir Bajsić?” kao Zvonimir Bajsić (arhivska snimka) (2016.)
Knjiga “Tišina i ostala djela za radio, televiziju i kazalište”, autor
Esej Pavlice Bajsić:
PUT NAS VODI U VISOKU PLANINU PREKRIVENU DUBOKIM, MEKIM SNIJEGOM
Ovo su tri najtiše stvari:
Snijeg koji pada…sat
Prije svitanja…usta nekoga
Koji je umro.
Adelaide Crapsey
Kada sam na tankom rubu između jeseni i zime 2011. godine u Zagrebu rađala kćer, u rodilištu je bila upisana samo kao Zvonka Bajsić, bez prezimena njenog tate. Jutro nakon poroda, liječnica koja je došla u vizitu, vidjela je na našem bolničkom kartonu njeno ime pa se na tren zbunila i u šali priupitala:
“Zvonka Bajsić? Da to nije kćer onog studija Bajsić[1]? Tamo gdje ‘Zvijezde pjevaju’[2]? Jel on isto bio neki pjevač?”
*
Rodio se u Zagrebu 19. listopada 1925.g. gdje je i umro 11. kolovoza 1987.g.
Odrastao je na potezu Podolje-Kuniščak, kasnije Pod zidom, nakon Drugog svjetskog rata tri godine živi u Pragu i potom se vraća na zagrebačku Šalatu.
Svirao je violinu, haklao nogomet i govorio francuski, njemački i češki. Bio je izbačen s Filozofskog fakulteta u Zagrebu pa je studij estetike kod profesora Jana Mukařovskog nastavio u Pragu. Po povratku iz Praga, zajedno sa Zvonimirom Golobom radi u antikvarijatu i potom se zapošljava na Radio Zagrebu.
Cijeli život je pisao i režirao za radio, kazalište i televiziju. Pomalo prevodio i pisao poeziju.
Stvorio je i jednu novu umjetničku formu: dokumentarnu radio-dramu.
Ili kako je sam govorio: pisanje mikrofonom.
Danas, trideset i pet godina nakon što je utihnuo, nazirem put kojim je hodao.
Na put je krenuo vjeran tekstu.
U njegovim režijama tada čujemo studiozno traganje za smislom napisanoga, bez previše radiofonijskih ukrašavanja. Na tragu čuvene “less is more”. No vrlo brzo krenuo je i pisati drame. Nekad se u njima prepuštao snovitosti nadrealizma.[3] Ili boli antidrame u kojoj “mali čovjek pokušava preko crte”[4]. Ili, glumcima možda najdraža varijanta: lepršavoj, duhovito-melankoličnoj poetskoj igri riječima koja bi odisala toplinom.[5]
Potom je mikrofonom krenuo van studija i rekao Zbogom riječima.
Dobro snimljene dokumentarne terenske stereo snimke donjele su mu jedan sasvim novi svijet u uši i nove mogućnosti dramaturgije zvuka u ruke. Bilo da ih je postavljao u gotovo ejzenštajnovske odnose u montaži[6], bilo da ih je oslobađao od potrebe za suodnosom elemenata i sve više se u dramaturgiji zvuka odmicao od narativnosti [7]. Gotovo na tragu Farabetove definicije dramaturgije o kaosu iz kojeg se rađa odsutna zvijezda. [8]Ali prije svega, konačno je zaronio u autohtoni umjetnički izraz radija. Jer kako u sceni snimljenoj na svojoj vjetrovitoj terasi iznad grada i sam kaže u Pozdravu iz Zagreba. “Feature, to je radio sâm. Siroče koje nema ni mamu ni tatu van radija”. Pod mamom i tatom mislio je na vanradijske izraze kao što su književnost, glazba i informacije koji uvelike utječu na ostale radijske izraze.
Od kraja 1960-ih pa do početka 1980-ih, ispred zvučnika svjetskih konferencija i festivala, gotovo je svaka njegova nova dokumentarna radio-drama bila s nestrpljenjem iščekivana, nagradama ovjenčana i za eter mnogih zemalja potom prilagođavana. Arhive svjetskih radio-stanica i dan danas čuvaju adaptacije njegovih drama na razne jezike. Nedavno su pohranjene i u online arhivi Sveučilišta Bauhaus u Weimaru, pri odsjeku za eksperimentalni radio.
Suvremenici tvrde, a njima treba vjerovati, da su se njegove dokumentarne radio-drame razlikovale od tadašnjih featurea jer su u sebi, osim svojstvenog pristupa zvuku, nosile i decentno isprepletenu poetsku i filozofsku nadgradnju. “Bio je autor velikog zamaha, čovjek koji je sa svojom umjetnošću uvijek težio dodirnuti zvijezde. Čovjek s porukom, ne samo majstor, nego i maestro.”, zapisao je Peter Leonhard Braun, jedan od trojice osnivača Međunarodne feature konferencije i festivala Prix Futura i Prix Europa u Berlinu.
Pred kraj, ali još dovoljno rano da nije mogao slutjeti i svoju skorašnju smrt, okupirao ga je svijet tišine. Tišina kao dobra, plodna zemlja, pisao je. S razlogom, dakle, njegov citat o tišini kao materijalu radija stoji od 2004. godine na ulazu u radijske studije australskog državnog radija. Na vratima studija Bajsić u Zagrebu koliko znam još uvijek ne stoji ništa osim od tog zagonetnog imena koje je upamtila i moja zbunjena liječnica u rodilištu.
Iz današnje udaljene perspektive, taj njegov put iz teksta u zvuk do tišine, čini se logičnim slijedom. No tko zna kako se njemu tada činilo. A i taj put, nije bio cesta. Bio je to planinski puteljak. A znamo da svaki planinski puteljak vijuga, prekidaju ga potočići, razdvaja se, spaja. Tako je i on tim puteljkom gazio kroz duboki snijeg, slušajući pritom i odjeke škripe vlastitih koraka ili možda misli u nekom klancu kojeg je davno prošao. Pa je putem i zapisao: „Ne možemo izdvojiti zvuk od misli niti misao od zvuka.“ Tako je nekako on vijugao prema svome planinskom vrhu obavijenim u nabubreno kondenzirano značenje onoga što je bilo i što tek bit će, odnosno – tišinom.
Ono što nigdje ne piše je da je govorio tiho.
Da je bio blag. A duhovit.
Pomalo sjetan. Ali sa smiješkom u kutu usana.
Zvonimir Bajsić bio je moj tata.
Branio mi je da učim previše, dozvoljavao da jednom mjesečno markiram školu bez opravdanog razloga i bojao se da ne postanem previše poslušna.
Nagovarao me radije u šetnje šumom.
Ili na vozikanja autom po okolici Zagreba, bez nekog posebnog cilja.
Nagovarao me i da na našoj terasi probamo uzgajati jedne od prvih primjeraka biljaka kiwija u ovim krajevima. Htio mi je izgraditi mali viseći most od našeg balkona do stabla oraha u vrtu. Razgranatost našeg oraha je bila pogodna za malu drvenu platformu oko debla na kojoj bi mi mogli zajedno sjediti i čitati, tvrdio je. Nismo to stigli. Ali smo stigli zavlačiti se ispod najnižih grana borova i tamo čitati. U takvim tajnim sjenicama, daleko od svih pogleda, kosa punih iglica i nešto mrava, knjigama i mirisom smole hranili smo dušu.
Onog časa kad je iskliznuo iz ovog svijeta, zavladala je zgusnuta tišina u njegovoj sobi, odnosno u kutku uz prozor kojeg je od dnevne sobe odijelio velikom policom s knjigama. Zavladala je tišina kao kad se svi zvukovi naglo kondenziraju nakon što padne prvi snijeg. Posljednje što je od vanjskog svijeta vidio je bilo veliko stablo breze kojeg danas više nema. I moje lice. Sjećam se da sam zgrabila naslijepo prvu knjigu koja je stajala na polici i krenula naglas čitati. U knjizi koju sam tada prvo dohvatila bili su njegovi mladenački prijevodi Préverta i pjesma o “krasnom kitu plavih očiju” koji je baš na izlasku iz kuće udovice, pa na samim vratima zastane i rekne:
Gospođo, ako me netko traži,
Budite tako ljubazni i odgovorite mu
Kit je izašao
Ali vi samo sjednite,
Pričekajte,
On će se svakako vratiti kroz petnaestak godina.
Znala sam tog časa, slučajnim izborom baš te pjesme – to mi on maše iz one svoje nove prozirne modrine, tamo negdje iznad krošnje naše breze, na granici neba i svemira.
Iz etera kako su stari Grci zvali tu prozirnu modrinu.
Etera koji nas od tada dijeli, ali i spaja.
[1] Najveći studio Hrvatskog radija od 2004. nosi ime Zvonimira Bajsića
[2] Televizijski show u kojem se poznate osobe natječu u pjevanju.
[3] Na primjer u „Licu iza stakla“
[4] Na primjer u „Varalicama“
[5] Poetski zaigrana komedija „Gle, kako dan lijepo počinje“ imala je ipak najviše izvedbi u kazalištu i na televiziji.
[6] Na primjer u „Zbogom“
[7] „Starolička Patetična“
[8] Rene Farabet, francuski radijski autor i glumac parafrazirao je Nietzscheov citat “da se svatko mora nositi s kaosom u sebi kako bi rodio plešuću zvijezdu.”